Fontane od Bucuresta do Splita

Fontane od Bucuresta do Splita

ritn by: iksx@lupiga.com
09. 04. 2002.

Bucurest je još od početka ovog stoljeća nazivan Parizom istoka. Dok se Rumunjska gušila u siromaštvu i blatu, Bucurest je imao čiste ulice, naprednu inteligenciju i nesposobnog kralja. Između dva rata su se na vlasti nakon gotovo svakogodišnjih izbora izmjenjivale stranke u najnepredvidljivijim izmjenama odnosa snaga. Liberali koji bi ove godine osvojili 80%, na sljedećim izborima bi jedva prešli prag, a slične su lutrijske postotke dobivale i ostale stranke. Tko bi doli sad je gori, a sutra ga nema.

Nije Osman jedini koji ide gori doli. Takva vrsta centripetalnog kretanja je svud oko nas. Perpetuum mobile ne postoji, ali usponi i padovi su vječni. Nakon velikog rata u Rumunjskoj je opet došlo do jednog kružnog kretanja. Kralj je dobio kartu u jednom smjeru, a zabranjeni komunisti su dobili ulaznicu u skupštinu i prazan papir koji su po svojoj volji popunili imenima poslanika.

Niti četrdeset godina kasnije, zemlja bogata naftom i sličnim fosilnim nakupinama za glavni grad je i dalje imala Bucurest, sve rjeđe nazivan Parizom istoka a češće spominjan kao Pyongyang Europe, a za prvog čovjeka države imala Nicolaia Causescua, komunistu i tiranina većeg i od međuratnog kralja Karola i od slavnog generala Antonescua.

Osamdesetih Rumunjska nema vanjskog duga, narod nema što jesti, a Nicolai ima drugu najveću zgradu na svijetu u koju je smjestio parlament i sebe. Golemu zgradu od sivog betona je zamislio kao spomenik sebi, a postat će spomenik ludosti, manje od mauzoleja i više od bolnog sjećanja na suludost taštine.

Bucurest je od Nicolaja dobio i seriju vodoskoka koja je radila samo jedan dan u godini, na njegov rođendan, ujedno i državni praznik. U druge dane nije bilo dovoljno niti vode niti struje da bi bacali slapove vode desecima metar u zarak kilometrima dugim alejama fontana.

Split nije toliko veli niti bitan grad, osim u lokalnim okvirima. Živeći u svojem okviru, važan je samom sebi, gledajući sebe iznutra ne želi gledati vani, ali se uvijek voli uspoređivati.

Osamdesetih godina pretprošlog stoljeća Split je vagao između slavenskog hrvatstva i dalmatinskog slavenstva. Hrvati su nakon dugotrajnih izbornih i uličnih borbi nošeni snagom par intelektualaca i Židova i oslonjeni na neuke težake pobijedili dalmatince podržavane od pretežnog dijela inteligencije. Zadnji autonomaški vođa koji je u Dalmaciji pokleknuo pred narodnjacima je bio splitski gradonačelnik Bajamonti.

Bajamonti je ovom gradu suprotnosti u naslijeđe ostavio veliku i nakićenu fontanu na Rivi. Njeni likovi i razine su predstavljali mora, antičke i mitske junake. Bajamonti je otišao, a narodnjaci su prihvatili njegovu fontanu. Split je navikao na ovu gomilu simbola i znakova jer mu je takav i identitet bio. Izmiješan i podijeljen između antičkog naslijeđa Salone i palače, barbarske i kršćanske tradicije Slavena, gradske kulture Venecije unutar zidina i težačkog znoja na poljima pred turskim očima. Fetivi, domaći i vlaji… Sljedećih šezdeset godina splitske povijesti je bilo ispunjeno tučama i svađama koliko i onih prije toga a iza Napoleona. Mogli su se ljudi mijenjati, ali dobri običaji svađe i susjedske netrpeljivosti su ostajali, a s njima je ostajala i fontana, uz zvonik i kamene palače jedan od znakova da u tom gradu ipak žive ljudi koji u svojim svađama jedni drugima ipak priznaju nešto zajedničko- svi su Splićani.

Kako to i biva, simboli prežive izmjene krvno zavađenih i suprostavljenmih strana i stranaka, ali teško preživljavaju dolaske osloboditelja. Fontana koja je godinama smiješna kakva je već bila stajala pred crkvom sv. Frane dolje na rubu Rive, na mjestu gdje je ne tako davno Tuđman držao pobjedničke govore, i koja je svojim prisustvom postala dijelom grada, nije izdržala rat. Ili bolje rečeno nije izdržala oslobođenje.

Split s južne strane ima more, a na sjeveru su planine. Osloboditelji su došli s one gornje strane, i vjerojatno su na kotrljanju padinama upali u grad kroz sjeverna, zlatna vrata Dioklecijanove vile. Njihovim dokotrljavanjem u grad fontana se otkotrljala; par kršnih boraca neke od dalmatinskih divizija su je malo digli u zrak, a nakon toga su ovog svog urbanog neprijatelja dokrajčili macama. Od fontane je ostalo par ukrasa koje je neki prisebni građanin sačuvao i danas se nalaze u muzeju, a prašnjavi ostatak je vjetar još istog dana otpuhao.

Nakon još pedesetak godina u Splitu se obnavljala ulica koja vodi od Rive, točno od mjesta gdje je stotinjak godina ranije Bajamonti svečano otkrivao svoju fontanu, sjeverno (prema brdima) do kazališta. U novouređenoj Marmontovoj ulici nazvanoj po Napoleonovu generalu koji je par godina po dalmaciji gradio ceste i unapređivao školstvo i upravu te za nju napravio više od mnogih njegovih sinova, je arhitektima palo na pamet da Splitu podare novu fontanu. Ostale splitske fonatane su neugledne, male, a svima sjećanje seže dalje od pamćenja, pa se pozivaju na Bajamontija, a da nikad ni Morpurga nisu vidjeli. A kako su u gradskom vijeću svi političari tradicionalno tradicionlisti, jer ovaj pretežno doseljeni, nefetivi puk to valjda voli, su velikodušno izdvojili par sto tisuća maraka za novu, ljepšu i moderniju fontanu.

I tako je Split dobio novouređenu ulicu s novom fontanom. U obliku šake na zidu iz koje ide slap vode u nešto udaljeni lijevak na podu. Otvaranje je bilo ponosno i svečano. Obećanje arhitekata i nabavljača je bilo kako će fonatna raditi u sva godišanja doba i kako nikakav vjetar ne može zaustaviti mlaz.

A kako sad stvari u stvarnosti izgledaju? Šaka nije šaka već je figa u lice svih splićana jer fontana uglavnom ne radi. I kad nema vjetra voda leti na sve strane i dobrim dijelom faliva lijevak, a nepogrešivo natapa ulicu i prolaznike. I gdje je sličnost s Bucurestom. Samo u nesuvislostima ljudi koji imaju odlučivanje u svojim rukama, osobito kada rade objekte sebi u slavu umjesto građanima na korist. I tako smo jednu fonatnu srušili, druga služi kao punkt kurvama a treća prska građane.