DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Lijepo je biti učitelj, a još ljepše učenik

DRUGE OČI TATJANE GROMAČE: Lijepo je biti učitelj, a još ljepše učenik

ritn by: Tatjana Gromača
16. 12. 2016.

Ne tako davno čitam u novinama da je svijet obilježio Svjetski dan učitelja. Ne znam kako je taj dan obilježen u svijetu, ali znam da je kod nas to zanimanje – taj visok i važan, častan poziv, gotovo u potpunosti obezvrijeđen. Znam i da nekada ranije nije bilo tako – učitelj je bio netko tko je u očima podučavanih pobuđivao strahopoštovanje, a u očima zajednice pijetet i uvažavanje, nešto kao osoba od ugleda, čija pojava služi i kao vrst osobitog, tihog unutarnjeg moralnog balansa.

To, naravno, vrijedi za one slučajeve u kojima je učitelj dobar. Teško bi se moglo kazati da je moguće da netko bude dobar učitelj, a da pri tome ne bude i dobra osoba. Ima, doduše, puno profesija i poziva u kojima ljudi mogu iskazati svoje izvrsnosti, a da, pri tome, istovremeno, ne budu naročito kvalitetni karakteri. Ima tako izvanrednih novinara, filozofa, vjerojatno i pisaca, slikara, liječnika ili odvjetnika, koji istovremeno kao osobe pobuđuju samo želju da se od njih što prije pobjegne.

No, učitelj može biti „dobar učitelj“ samo i isključivo ukoliko je i dobar čovjek.

Biti učitelj – to je, ustvari, biti neprestano izložen školi karaktera. I to ne onih karaktera koje se podučava, nego vlastitog. Onaj tko je u poziciji, u ulozi učitelja, suočen je neprestano s bezbroj izazova. Biti u jednoj prostoriji izložen, posve otvoreno približen ka dvadeset i nešto, ili koliko već, duša, to je istovremeno biti neprestano izložen podražajima – svoj silini podražaja, misli, unutarnjih tereta, radosti i nadanja, naslijeđa koje te duše, ta bića nose sa sobom.

I potom – zazvoni školsko zvono – iduća učionica, nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat.

Knjiga
Nove duše, novi podražaji i izazovi, novi sat (FOTO: Pixabay)

Kako se daleka čine ona vremena tijekom kojih su pojedini ljudi, ili još češće djeca, imali svoje privatne učitelje, koji su im držali satove violine, aritmetike, latinskog, grčkog, francuskog, gramatike i pravopisa. Danas se djeca uče engleskom još od vrtića, a u škole se najčešće ide, čast vrijednim iznimkama, kako bi se dospjelo do kakvog papira, uz čiju pomoć bi se moglo obogatiti kakvom brzom i lakom prečicom…

Što je važno da ima dobar učitelj, osim da voli i da uživa u svom pozivu? To, da ne likuje kada kod drugoga – onoga koji je u pozicije slabijega i nemoćnijeg, uoči strah, slabost ili neznanje, i da još to onda i ne zloupotrebljava. Već da prijazno pruži ruku i pomogne onome koji se uplašio, zbunio, ili ne zna kako dalje izaći iz nastala ćorsokaka.

Lijepo je biti učitelj – to smo, uostalom, na neki način, svi mi, ponekad, jedan drugome. Još se nije rodio taj genij, koji bi sam iz sebe izrastao, mislim da je negdje zapisao Goethe. I to je istina. Zato je, možda, još i ljepše, biti učenik, ali biti učenik trajno i doživotno, kako to ustvari u ljudskom životu i jeste.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"