Grčka zbog nepostizanja dogovora s Trojkom pleše po rubu bankrota - na naplatu joj dolazi 460 milijuna eura duga, o čemu ovisi isplata plaća i mirovina u toj zemlji. Mnogi pesimisti Hrvatskoj najavljuju "grčki scenarij", koji je na tisuće ljudi potjerao na ulice ostavivši ih bez krova nad glavom. Tim povodom donosimo vam razgovor sa Tassosom Smetopoulosom iz organizacije Emphasis Foundation, koja pomaže ljudima na socijalnom dnu. Aktivna je od lipnja 2013. godine i rade sa svima koji su u "uličnom" stanju - ovisnici, beskućnici te djeca koja rade. "Mi idemo njima, ne čekamo da nam priđu. Svakog dana smo na ulici", kaže nam Smetopoulos. Iz razgovora s njim i s obzirom na iskustva zagrebačkog Dnevnog boravka za beskućnike, može se zaključiti da je gradovima krizom pogođenih zemalja zajedničko što neobjašnjivo ne nalaze prostor za ove ljude.

Kažete da pomažete djeci koja su prisiljena raditi. Kako ih registrirate?

- To jednostavno vidite. Znate da su vani na ulici, sviraju za novac ili ti prodaju cvijeće. To nije baš stvar trgovine ljudima već obitelji, koje ih tjeraju da to rade. Ovih godina domislili su se novih metoda zbog postroženja zakona koji se tiču trafikinga. Organizatori ovakvog posla prilaze uglavnom mnogobrojnim siromašnim obiteljima i traže ih da im ustupe dvoje djece za rad i zauzvrat nude novac kojim će roditelji prehraniti drugu djecu. Dakle, to se često događa uz odobrenje obitelji. 

SRAMOTA: Dnevni boravak za beskućnike izbačen na ulicu!

Obraćate li se obiteljima ili djeci? 

- Djeci prilazimo i ispitujemo ih idu li u školu, a meta je naravno obitelj, za što ipak treba vremena. U početku nam se djeca ne žele otvoriti, ali nakon nekog vremena dolazimo do informacija gdje žive pa ih odlazimo tamo pronaći i popričati s obiteljima. 

Problem ovisnosti o heroinu u petmilijunskoj Ateni dodatno se zaoštrio od krize.

- Da. U Ateni postoje područja na kojima se skupljaju ovisnici i to je velik problem, jer čini se da nikoga nije briga za to - pustimo ih da završe kako su krenuli. Droga je vrlo jeftina, ovih dana nitko ne kupuje gram. Obično se za tri do pet eura uzima doza. Također se koristi i kokain za siromašne, sličan je kristalnom methu. Kvaliteta je loša. Programi su konstantno puni, pa za rehabilitaciju nekada moraju čekati i godinama. A tada je već uglavnom kasno - osim zdravlja u tom periodu možete izgubiti i život.

Tassos Smetopoulos (FOTO: Lupiga.Com)

Što vi radite po tom pitanju?

- Želimo im reći da ono što se dogodilo je prošlost i da mogu napraviti nešto za sebe ako žele, a mi ćemo pomoći. Vi ste ti koji morate proći korake u odvikavanju, a mi ćemo biti uz vas. Ponekad ljudi ni ne znaju gdje trebaju otići po pomoć, pa im pomognete informacijom o tome da izbor postoji. Nekad im treba tuširanje, odjeća ili obrok. Poanta je u tome da se pomire sami sa sobom. 

Kakav program dobiti ako se čeka godinama?

- Ma želimo samo da se pokrenu, da im se da motivacija. U Ateni postoje tri velika državna programa. Jedan se provodi uz pomoć lijekova, a druga dva bez.

Što nam možete reći o beskućnicima, koja je njihova priča?

- Osnovni je problem taj što nemaju gdje spavati. Postoji samo jedan hotel za 40 ljudi za spavanje. Uvijek je pun. Nije samo stvar u tome da je pun, nego ne primaju ovisnike ni HIV pozitivne osobe. Uglavnom ovisnici imaju problema sa zdravljem i svi ovi ljudi su zato vani. Lako im je dati hranu, odjeću, vreću za spavanje, ali to nije rješenje. To što mi radimo je samo podrška.

Ali ima toliko praznih prostora u Ateni. 

- Slažem se. Ne znamo koliko beskućnika ima točno. Policija ih cijelo vrijeme tjera, pa se ne zadržavaju na jednom mjestu. Ponekad se zadržavaju u napuštenim zgradama... Teško nam je procijeniti. 

Skladište udruge - stvari koje volonteri nose ljudima na ulicu (FOTO: Lupiga.Com)

Jeste li pokušali s kakvom inicijativom prema državi ili gradu?

- Da, ali osjećam da smo usamljeni. Prije svega, mnogi od njih nemaju ni osobne iskaznice. Moraju imati novca za izradu iskaznice. Tražili smo od vlade i policije da im se omoguće besplatni dokumenti. Ako nemaju osobnu ne mogu se obratiti socijalnom, ne mogu imati nikakve socijalne usluge, ne mogu se voditi kao nezaposleni. U Hitnu pomoć mogu ići, ali zdravstvo je također problem. Nedavno smo jednu ženu prebacili u Hitnu, ali se ni nakon dva mjeseca nije doznalo tko je ona, ima li obitelj, gdje se kreće i slično.

Što je s migrantima, ima li i njih na ulici? 

- Da, ali oni ne čine većinu beskućnika, većina su Grci. Ako se odlučite na migraciju uglavnom se krećete u skupini pa tako i većina njih živi u lošim uvjetima, ali ipak imaju krov nad glavom. Sedmero do desetero ljudi znaju živjeti u jednoj prostoriji, u malim, jeftinim stanovima na crno, a dane provode na ulici. Međusobno se podupiru u zajednici. 

Kako ljudi reagiraju kad im priđete?

- To ovisi o načinu na koji priđeš čovjeku. Iako žive na ulici ponašamo se kao da prilazimo njihovom domu, s vratima i zvonom. Pristojno im se predstavimo, pozdravimo. Neće htjeti s vama razgovarati ako im stvorite osjećaj da su drugačiji od vas, žele biti tretirani kao ljudska bića, kao prijatelji. Nekima smo pronašli dom. Jedan mladić, grčki migrant iz Njemačke, bio je na ulici dva mjeseca, što je malen period. Nije znao kako da sredi papire. Pronašao je posao i cimera te stan za iznajmljivanje.

Ovo je nekad bilo kupatilo, ali sada je puno donacija pa je produžetak skladišta (FOTO: Lupiga.Com)

Koliko ih je završilo na ulici zbog deložacija, bankovnih kredita?

- To je također teško utvrditi, jer je grčko društvo vrlo orijentirano prema obitelji. Ako netko završi na ulici, to se dogodi nakon jako puno godina. Ako mi banka danas oduzme kuću, obitelj i prijatelji će me uzdržavati neko vrijeme. Kada to vrijeme istekne, prošle su već dvije do tri godine. Ne završi se isti dan na ulici. Uglavnom to nije stvar deložacija, već pitanje odbacivanja od strane obitelji i tragedija unutar obitelji. Često beskućnici u Ateni nisu iz Atene već dolaze iz drugih dijelova Grčke u glavni grad, bez da ikoga znaju. Kako žive na ulici izmijeni im se i izgled pa to donekle smatraju i prednošću, jer neki ni ne žele da ljudi znaju gdje su. To dodatno otežava njihovu poziciju, jer oni žele mjesto za život, za kupanje, za pranje odjeće. Ne žele stalno mijenjati lokaciju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Emfasis Foundation