SKRIVENE NAMJERE: Što stoji iza jeftine nafte?

Pierre Rimbert/LMD

21. travnja 2015.

SKRIVENE NAMJERE: Što stoji iza jeftine nafte?

Iako ni Rijad ni Moskvu još uvijek nije zapuhao snažan vjetar slobode, spektakularan pad cijena nafte nakon 2014. nastavlja nadahnjivati poklonike “velikog otkrića” o odnosu cijene nafte i političkih sloboda. Cijena barela nafte, koja se nakon 2011. držala na otprilike 110 dolara, pala je za više od 50 posto između 19. lipnja 2014. (115 dolara) i 13. siječnja 2015. (46 dolara), prije nego što se u ožujku stabilizirala na razini između 50 i 60 dolara.

Dramatični pad cijena nafte u drugoj polovici prošle godine znatno je utjecao na vanjskopolitički položaj i unutarnju stabilnost pojedinih zemalja čije su ekonomije ovisne o izvozu te sirovine. Ova je činjenica potaknula brojne, često proturječne teorije o uzrocima fluktuacija cijena. Nafta naime osim važnog faktora svjetske ekonomije ostaje i snažna poluga u geopolitičkim sukobima

Genijalna ideja kolumnista New York Timesa Thomasa Friedmana, koji je 2009. osmislio “Prvi Zakon Petropolitike” – inzistirajući pri tome na velikim slovima, zacijelo je bila posljedica pomnog promišljanja situacije u Iranu i Venezueli. Taj tobožnji zakon glasi: “u zemljama bogatima naftom cijena sirove nafte i razina sloboda uvijek se kreću u suprotnim smjerovima”. No Friedman je odmah pozvao i na oprez te pojasnio da za “uređene” zemlje koje obiluju naftom ipak ne vrijedi ta specifična fizika. “Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška i SAD, primjerice, ne podliježu Prvome Zakonu Petropolitike.”

Iako ni Rijad ni Moskvu još uvijek nije zapuhao snažan vjetar slobode, spektakularan pad cijena nafte nakon 2014. nastavlja nadahnjivati poklonike “velikog otkrića” o odnosu cijene nafte i političkih sloboda. Cijena barela nafte, koja se nakon 2011. držala na otprilike 110 dolara, pala je za više od 50 posto između 19. lipnja 2014. (115 dolara) i 13. siječnja 2015. (46 dolara), prije nego što se u ožujku stabilizirala na razini između 50 i 60 dolara. Analitičari su prognozirali da će kaos na Bliskom istoku i pad proizvodnje u SAD-u održati cijene relativno visokima, no pokazalo se da su bili u krivu. S jedne strane, sve slabiji ekonomski rast u Kini i nepostojeći rast u Europi smanjuju potražnju za naftom. S druge strane, globalna ponuda buja više nego što se očekivalo: porast proizvodnje u Libiji tijekom ljeta, gotovo neometen izvoz iračke nafte i povećana ekstrakcija u SAD-u, u kojem eksploatacija nafte iz škriljca probija rekorde. Pad u potražnji, rast u ponudi: čini se da pad cijene diktira aritmetika tržišta. No na cijenu ipak velikim dijelom utječe i geostrateška situacija koja potiče različita nagađanja o skrivenim namjerama aktera u ovoj drami.

Počnimo sa Saudijskom Arabijom, predvodnicom Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), za koju se smatra da je početkom 1980-ih preuzela ulogu regulatora svjetske cijene nafte. Ali al-Naimi, saudijski ministar crnoga zlata, ravnodušan je prema padu cijena. Na sastanku OPEC-a 27. studenog čak odbija prijedloge smanjenja proizvodnih ciljeva tog kartela. Ta pasivnost saudijskog ministra brzo je došla u žižu svjetske pažnje i postala predmetom zapanjujućih interpretacija. Desetog listopada, turska novinska agencija Anadolu prenosi izjavu jednog saudijskog analitičara koji tvrdi da Rijad službeno prodaje naftu po niskim cijenama kako bi sačuvao svoj tržišni udio, no da neslužbeno “Saudijska Arabija želi napraviti pritisak na Iran zbog nuklearnog pitanja te na Rusiju zbog podrške sirijskom režimu”. Ubrzo nakon toga utjecajna informativna stranica Zero Hedge razvija i proširuje ovu tezu povezujući izjavu za agenciju Anadolu s navodnim postojanjem “tajnog sporazuma” SAD-a i Saudijske Arabije: zastupnici tog tumačenja tvrde da je državni tajnik SAD-a John Kerry tijekom svog posjeta Rijadu 11. rujna 2014. prihvatio veću uključenost SAD-a u borbi protiv sirijskog predsjednika Bašara al-Asada, a da je u zamjenu kralj Abdulah podržao zapadnjačko bombardiranje ISIS-a i započeo “rat cijena” protiv Rusije i Irana, dvaju saveznika sirijskoga režima.

Međutim, očiti nedostatak entuzijazma Amerikanaca za svrgavanje Asada potiče analitičare na prekrojavanje hipoteza, iako to ne znači i da odustaju od pretpostavljene centralne uloge Washingtona.

Ostatak teksta pročitajte na prijateljskom Le Monde diplomatique

Lupiga.Com via LMD

Naslovna fotografija: Martyn Gorman