Režija: Andrej Tarkovski

Zrcalo (Zerkalo)

Zrcalo (Zerkalo)

ivan kavez

01. 06. 2003.

ocjena:
godina: 1974.
trajanje: 90 min
uloge: Margarita Terekova, Anatolij Solonjicin, Nikolaj Grinko
žanr: art drama
scenario:  Andrej Tarkovski
režija: Andrej Tarkovski
Napisati da je Zrcalo art drama je isto kao i napisati da je Lautreamontov "Maldororov pjev" nadrealistički roman - u oba slučaja etiketa je suha i neupotrebljiva, jerbo i Zrcalo i Maldoror divlje i neumoljivo prevazilaze odrednice kojima ih pokušavaju "pripitomiti". Daklem, to sam napisao samo zato da poslije mogu palamuditi o tome kako je to zapravo nešto sasvim drugo.
Zrcalo (Zerkalo)

Zrcalo je rashladilo moju sobu, užeglu od bolesnoga svibanjskog sunca. Zrcalo je ostavilo moj ekran praznim, praznim. Odvuklo me u dalj, u dalj, prema nedohvatnoj tišini. Ne mogah zucnuti, moja se misao rastvorila i rasula u drhtavim, izgubljenim smjerovima.
U suludim sam izmjenama grozničavih noćiju i dana koji uslijediše kao što nakon juga usljeđuju kiše nastojao isuti iz sebe riječi koje bi mi dokazale nedokazivost Zrcala, vratile me vlastitom tijelu koje je žudjelo za svojom izgubljenom svrhom.
Dograbio sam papir na čijoj je gornjoj polovici bio loše otisnut drvorez japanskog slikara Sesshua – slika pronađena na Internetu i isprintana u crno-bijelim tonovima. Zagledah se u sliku: oštrina borovih iglica i praznina vode i tajanstvena servilnost tla koje joj se klanja; slika odapne riječi u Zrcalo i ono ih upi.

patke zdravstvuju nad žutim krošnjama prajesenjeg povečerja

 

štuke su uzmakle pred strujama od konjske krvi

ušuškane u strulu šašlju, ožaluju nemrijest što ih je sustigao

mirne i svečane u svojoj bijedi

 

dalje od muljava kreta krastave rijeke

u sporadičnu sjaju ka visoku blijedu mlađku uznesenih akacija

drhtava snenost dana u gust šir uspostavljena

 

vlažanj plačne i ranjave ljubavnosti

rasulo njezinih polurastopljenih kosa na peludnome vjetru što ulubljuje

staru

sivu

cestu

Poslije načuh stvari koje mi donesoše smiraj i zadovoljstvo: načuh kako je Tarkovski govorio o jednostavnosti i izravnosti Zrcala zbog koje film (paradoksalno) i jest bio proglašavan nerazumljivim; načuh kako je odbijao nadrealističke i simbolističke konotacije koje su mu prišivali (''Što manje simbola, to bolje – upotreba simbola odraz je dekadencije'', reče on jednom); načuh kako je držao da film ne smije objašnjavati, nego treba biti otvoren različitim interpretacijama, a ne smije ni zabavljati, jer je to ponižavajuće i za autora i za publiku; naposljetku, načuh o velikom utjecaju japanske umjetnosti na njegovo stvaralaštvo – utjecaju koji sam naslutio slučajno i intuitivno.

Zrcalo je nelinearan autobiografski film koji miješa flashbackove, tehniku crno-bijelu i onu u boji, povijesne dokumentarne snimke i poeziju Arsenija Tarkovskog (brat?) i time ilustrira reminiscencije umirućeg čovjeka: djetinjstvo za 2. svjetskog rata, adolescencija, bolan razvod roditelja, majka... Ali Zrcalo je i puno više od toga. Možda bi bilo jednostavnije nabrojiti što Zrcalo nije, nego što jest, jerbo je riječ o poeziji, a poezija se ne da raščlaniti i objasniti (ma koliko mi šutjeli o tome). Naime, zašto objašnjavati način na koji su u filmovima Andreja Tarkovskog prisutni vjetar i voda? Zašto objašnjavati silnu tugu i tajanstvo što izvire iz tih prizora? I kako ih uopće objasniti? U pitanju je čovjekov osjećaj za prirodu, iskonski osjećaj koji ne iziskuje misao, koji je prvotan i iz kojega izvire poezija. I koliko god debela mme Filozofija mlatila svojom metafizičkom glavurdom o (za)umni zid, taj će osjećaj (srećom) ostati neobjašnjen i neobjašnjiv.
Veliki japanski filmaš Akira Kurosawa, govoreći o Tarkovskom (koji mu je bio prijatelj), veli da je u filmu iznimno teško, gotovo nemoguće vjerno dočarati ugođaj vjetra, a da je Tarkovski u tome majstorski uspio. Potom skromno kaže: ''Tarkovski je pjesnik, ja nisam''.

* * *

- Ali gdje pogledati Zrcalo, kako doći do njega?

- Gdje postoji volja, postoji i način.