Režija: Takeshi "Beat" Kitano

Yakuza (Yakuza-Brother)

Yakuza (Yakuza-Brother)

Ivor-Car

08. 11. 2003.

ocjena:
godina: 2000.
trajanje: 107 min
uloge: Takeshi "Beat" Kitano , Omar Epps, Claude Maki, Massaya Kato
žanr: kriminalistički, akcijski, drama
scenario:  Takeshi "Beat" Kitano
režija: Takeshi "Beat" Kitano
Kao scenarist, glumac i redatelj Takeshi Kitano učinio je "Brother" spektakularnim djelom koje itekako vrijedi pogledati. Zaboravite talijansku, rusku, albansku i inu mafiju, jer ovdje je riječ o najdiscipliranijim kriminalcima svijet-yakuzama. Izgnani japanski yakuza iz domovine bježi u Los Angeles gdje odmah po dolasku nastavlja raditi ono što najbolje zna i pravi kaos na tamošnjem narko tržištu. Sve što radi radi s fascinantnom lakoćom i hladnokrvnošću, bez nepotrebnih osjećaja. Jednostavno taj lik vam se mora svidjeti, a u ovom slučaju lik je film.
Yakuza (Yakuza-Brother)

Već nekoliko tjedana imam namjeru napisati nešto nalik recenziji o odličnom filmu "Brother" u režiji Takeshija Kitana. No, vremena se nikako nema, a stvari se s vremenom zaboravljaju. Tako sam mislio i da sam zapravo zaboravio svoje dojmove o Kitanovom uratku, što, upravo shvaćam, nije istina.

Glavnu ulogu tumači sam Takeshi Kitano (ustvari poznato je da se potpisuje, iz meni nepoznatog razloga, sa Beat Takeshi). Zaboravite okrutnost talijanske, albanske ili ruske mafije, jer ovdje se radi o yakuzama, a ipak su oni u tom "poslu" najjači. Kitana pratimo kao japanskog yakuzu u domovini, mirnog i staloženog Yamamota. On je miran i staložen, ali vremena baš i nisu. U strukturi njegove kriminalističke organizacije dolazi do bitnih promjena u kojima Yamamoto izvlači deblji kraj i samo samilošću svoga kolege i prijatelja kojem promjene nisu donijele nužno zlo uspijeva izbjeći svoju kaznu - smrt, te uz pomoć lažne putovnice napušta Japan.

Uz poveću sumu novaca koju mu je poklonio njegov "dobročintelj", onako tek da mu se nađe u novom životu, Yamamoto kreće u Sjedinjene Američke Države. Točnije kreće u Los Angeles gdje živi njegov mlađi polubrat, Ken (Claude Maki). Za razliku od svog tradicionalno nastrojenog polubrata, Ken je pravi Amer. Od Japanca u njemu više nema ni traga, jer to je sad kvartovski dečko koji uz još nekoliko svojih prijatelja muva sitne poslove s drogom. Riječ je skoro pa o bandi, ali vrlo nesposobnoj bandi. Jer dečki su u totalnom strahu od velikih igrača, a i po pitanju ponosa stvari kod njih ne stoje ništa bolje. No, u strahu i bez ponosa nije Yamamoto koji, reklo bi se u narodu, ne hebe živu silu. Čim je pristigao u L. A. slučajno susreće Dennyja (Omar Epps) jednog od Kenovih prijatelja. Ne znajući za poveznicu (Ken) između njih Denny u maniri pravog sitnog kriminalca pokušava na "buku i galamu" izvući koji dolar od Yamamota, na prvi pogled naivnog japanskog turiste. U vrlo kratkom roku Denny je saznao kako svi Japanci nisu turisti i jedva sačuvao oko u glavi, a kasnije će i njemu i svome bratu Yamamoto pokazati kako se vodi pravi biznis, te će ekspresno postati renomirana organizirana skupina koja dobar dio L. A.-a opskrbljuje drogom. Krenuo je u rat iako su mu šanse za uspjeh bile nikakve, ali za šanse ga i nije bilo briga. Ipak, uspjeh nije vječan.

Jednostavno fascinira lakoća s kojom je Takesehi Kitano odigrao ovu ulogu i tako svijetu pokazao da nije samo jedan od "najrazornijih" azijskih redatelja, već i najveća glumačka njuška s dalekog i bliskog Istoka, zajedno. I to kako? Uz jedva nekoliko redova izgovorenog teksta savršeno je prikazao okorjelog mafijaša kojem kriminal nije samo način zarade, već životni put. Mafijaša koji ne pokazuje ni trunke osjećaja i koji od početka među hrpom "mrkih" Japanaca izgleda najmrkije. On ne pita, već samo hladnokrvno djeluje i bez promišljanja ulazi u bitke i ratove ne pitajući se kakav će biti ishod. Uloga je to koja vam se mora svidjeti i kojoj je najveći plus to što Yamamoto uopće ne zna govoriti engleski, a usprkos tome s okolinom komunicira nepogrešivo.

Mora se primijetiti kako je Kitano vješto iskoristio "zapadnjačku" predrasudu o blagim i uvijek nasmijanim, nadasve simpatičnim i pomalo smotanim Japancima koji vam se naklanjaju dok fotografiraju sve živo i mrtvo sa svojim najmodernijim fotoaparatima. Upravo na toj predrasudi kod "zapadnjaka" leži većina komičnih elemenata ovog filma, koji se provlače kroz svih 107 odgledanih minuta i gledatelja nikako ne ostavljaju ravnodušnog prema glavnim akterima, koji neosporno postaju simpatični i bez obzira što znate da su okrutni zločinci i kronični negativci, vi "navijate" za njih. Sad kad sam vam rekao kako "Brother" nije samo pucačina, reći ću vam kako to nije ni komedija (ako je netko uopće mogao to zaključiti). Ovdje je riječ i o japanskoj časti i disciplini, o nečemu što je u japanskoj, a posebno u ideologiji bratstva, samo po sebi vrjednije od svega, pa čak i od vlastitog života, a takvi ideali svakoga moraju zadiviti.

U Sjedinjenim Država "Brother" je prošao vrlo zapaženo, a najbolje od svega je što je Kitano svojim prvim filmom snimljenim izvan Japana pokazao Amerikancima koja je razlika između njega i Clinta Eastwooda s kojim su ga do sada neprestano uspoređivali, nazivajući ga japanskim Clint Eastwoodom, ponajviše zbog uloga hladnokrvnih, opasnih tipova i zbog činjenice da obojica uglavnom glume u vlastitim filmovima. Razlika je očita. Uz dužno poštovanje prema legendarnom i više nego odličnom Clintu, on ipak ne bi uspio snimiti ovako zabavan, moderan i prije svega kompleksan film. No, vratimo se na onaj dio gdje spominjemo da je ovo prvi Kitanov film snimljen izvan Japana, jer to nije tek neki zanimljiv podatak iskorišten za popunjavanje teksta. Film je snimanjem u SAD-u "popunio" neka mjesta koja u Japanu zasigurno ne bi bila tako kvalitetno "popunjena", pri čemu prvenstveno mislim na snimanje akcijskih scena koje su, kako znamo, kod Amera dovedene do savršenstva.

Zbog pretjerane surovosti i grubo realističnog humora "Brother" je u SAD-u prikazivan u "cenzuriranoj" verziji, dok je primjerice u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Španjolskoj i Norveškoj film dobio oznaku 18, što bi značilo da nije za mlađe od 18 godina.


Kakvu rečenicu da složim za kraj? Sve vam je jasno. Prvom prilikom u videoteci posudite upravo ovaj film, i to ne onda kad ne budete znali što pogledati, već odmah, prvom prilikom!