Režija: Wolfgang Petersen

Troja (Troy)

Troja (Troy)

iksx@lupiga.com

18. 05. 2004.

ocjena:
godina: 2004.
trajanje: 160 min
uloge: Brad Pitt, Eric Bana, Orlando Bloom, Brian Cox, Sean Bean, Diane Kruger
žanr: povijesni spektakl
scenario:  David Benioff
režija: Wolfgang Petersen
Još jedan povijesni spektakl krenuo je u osvajanje svjetskih kina, a na tom putu došao je i do nas, gdje smo ga pogledali i ocijenili kao povijesni debakl bez koncepcije, s nekoliko stremljenja. Troja glavninu svoje privlačnosti temelji na nabildanom Pittu koji osim impresivnog torza ne pokazuje ništa zanimljivog. Pojednostavljivanje homerske priče i svođenje deset godina rata na dva tjedna trčkaranja pred i oko Troje od mitoloških heroja radi blijede likove kojima niti vjerujemo, niti nas zanimaju niti ostavljaju ikakav dojam. Kao ni Petersonov film.
Troja (Troy)

Kako nakon uspjeha Batmana nikoga nije iznenadila serija stripovskih ekranizacija, nije iznenađujuće niti što je uspjeh Oscarima i još važnije, novcima ovjenčanog Gladijatora potaknuo Hollywood na seriju povijesnih spektakala. Među prvima u naša kina došla je Troja s Bradom Pittom u glavnoj ulozi te pokazala sve holivudske manjkavosti studijskih trendovskih postupanja.

U slučajevima kada je neka priča, poput one o Romeu i Juliji ili Homerove o Troji svima poznata, recept za uspjeh i kvalitetu filma leži u redateljevoj sposobnosti da opće prepoznate motive uobliči u nešto drugačiju cjelinu i da se oni scenaristički obogate detaljima koji će priči dati i onu nužnu crtu dramaturške zanimljivosti, jer ipak rijetki u kina idu radi same umjetničke vrijednosti, a suspense je ono što raja voli, pa su tako kombiniranjem tih dvaju komponenti uspijevali Luhrmanov Romeo i Julija ili Cameroonov Titanic. Ta dva primjera navodim iz jednostavnog razloga što je u Luhrmanovu slučaju pozitivni trigger bio kontekstualiziranje klasične priče u suvremeni LA zavađenih bandi, dok je u Cameroonovom filmu priču o tonućem brodu nosila ljubavna priča, veća i od broda i od života. A ničega od toga, na žalost, u Troji nema.

Priča o Parisu i Heleni svima je poznata, kao i sudbine glavnih junaka, od njih dvoje preko Ahileja do Odiseja. Zato 2 sata i 40 minuta dugo nizanje simplificiranih i prilagođenih homerovskih  prizora s potpuno loše upotrijebljenim masovnim scenama nisu nigdje pogodile. Kao prvo, u filmu se da zamijetiti da osim periferiziranog Agamemnona (Brian Cox), nema negativaca. To nije niti nezreli Paris (Orlando Bloom), niti prevrtljiva Helena (Diane Kruger), niti častohlepni Ahilej (Brad Pitt), a pogotovo ne između časti i logike rastrgani Hektor, inače i najbolji lik u tumačenju sve zapaženijeg Erica Bane za čiju pravu kvalitetu umjesto Hulka treba pogledati Black Hawk Down, a pogotovo genijalnog Choppera. A bez negativca i s razvodnjenim sukobom, jedini pokretači radnje u filmu ostaju osnovice zacrtane Homerovom Ilijadom.

Dalje, u Troji unatoč doista opsežnom trajanju, nijedna od skiciranih situacija nije duboko obrađena niti posjeduje pretendiranu epsku dubinu, baš kao niti likovi. Motivacije likova gdje Ahileja na odlazak u Troju potakne Odisej (Sean Bean)riječima koje ne bi niti mještane nekog kotara nagovorile na prosvjed protiv gradnje nuklearnog odlagališta u susjedstvu. Paris je pak mladenački zaigran čime i izaziva rat i u konačnici propast Troje, ali ipak ostaje nejasno kako kraljevski sin uspijeva stvoriti takav džumbus, pogotovo kada ga nitko ionako ne shvaća ozbiljno, nasuprot Ilijadi gdje Parisa tjera žudnja, koja u Homerovom djelu ima snagu pokretanja i vojski i izazivanja ratova.

Nadalje, Troja glavninu svoje privlačnosti temelji na nabildanom Pittu koji osim impresivnog torza ne pokazuje ništa zanimljivog. Druga komponenta zanimljivosti filma trebala bi ležati u spektakularnosti, ali se ona gubi jer postaje sama sebi svrhom i funkcionira u najboljem slučaju kao interludij između zaista nemaštovitih i dosadnih dijaloških dijelova. Naposljetku, od cijelog filma ostaje tek opor bouqet u ustima (kao kod Gigondasa iz 1999.), patchworka bez koncepcije s nekoliko stremljenja, što s obzirom na redateljsko ime Wolfganga Petrersona i u svjetlu njegovih radova od fenomenalnog Das Boota prema svim ostalim katastrofalnim holivudskim djelima, i nije iznenađujuće.

Pojednostavljivanje homerske priče i svođenje deset godina rata na dva tjedna trčkaranja pred i oko Troje od mitoloških heroja radi blijede likove kojima niti vjerujemo, niti nas zanimaju niti ostavljaju ikakav dojam. Kao ni Petersonov film.