Režija: Alfonso Cuaron

Harry Potter i zatočenik Azkabana (Harry Potter and the Prisoner of Azkaban)

Harry Potter i zatočenik Azkabana (Harry Potter and the Prisoner of Azkaban)

iksx@lupiga.com

10. 06. 2004.

ocjena:
godina: 2004.
trajanje: 130 min
uloge: Daniel Radcliffe, Gary Oldman, Emma Watson, Rupert Grint, Michael Gambon
žanr: dječji
scenario:  Steven Kloves, J.K. Rowling
režija: Alfonso Cuaron
Krenuo je zajedno, rame uz rame s Gospodarom prstenova, ali su snimanja nastavaka Harryja Pottera pomalo počela kaskati, pa je treći dio u kina stigao tek kada je treći Gospodar prstenova već odavno bio u videotekama. Pottere s Gospodarima povezuju osim zaista izdašnog budžeta i sukladne zarade i temeljenje na popularnim knjigama koje su ili će postati generacijskom lektirom, poput Alice u zemlji čuda ili Čarobnjaka iz Oza
Harry Potter i zatočenik Azkabana (Harry Potter and the Prisoner of Azkaban)
Upravo u literarnom predlošku Pottera leže i svi njegovi nedostaci, a njih nije malo. Pisanje J.K. Rowling nije bitno lošije od Tolkienova, ali joj nedostaje epski zamah koji je od Tolkienovih, inače zaista jako loše napisanih knjiga na razini kakva prosječno lošeg fantasyja, sasvim nezasluženo progurao u žanrovske egzemplare. Obje serije knjiga uspješne su postale jer su smogle pojednostavljivanjem prikaza borbe dobra i zla i otrcanim manipuliranjem motiva prijateljstva, požrtvovnosti, žrtvovanja i ustrajnosti pogodila u kod čitatelja uvijek otvorene pretince gdje su se oduvijek smještale mitološke priče o herojima, srednjovjekovni viteški romani, nešto noviji ljubavni romani i naposljetku romani veći od života sa svojim zasebnim svijetom u kojem hrabrost i dobrota neminovno pobjeđuju neprijatelje i nadilaze zapreke.

Kako nije iznenađujuće da takve knjige, poput Coelhovih postihipijevskih propovijedi, postižu milijunske naklade, nije niti neobično i da njihove ekranizacije haraju box officeom. I upravo njihove ekranizacije najbolje ocrtavaju i ukuse i domete njihove vjerne čitalačke publike. Tako je mjerilo njihove uspješnosti razina dosljednosti u prenošenju knjige na platno, a kako publika, tako i kritika dijeli takav stav, što iz vlastitog konformizma, a što iz svoje opće filmske nepismenosti. Kako su sva tri Pottera prvenstveno bila namijenjena publici koja je te ili prethodne godine pročitala knjigu, tako je i u filmovima bilo sustavno zanemarivana ikakva komponenta koja bi djelu u novom mediju udahnula išta novog, sustavno gušeći ikakvu imaginaciju na račun kopiranja, ponavljamo, djela koje vlastitom simplificiranošću cilja na nisku razinu ukusa, izgleda, nužnu za uspjeh kod publike.

Razlozi uspjeha Pottera leže u njegovoj književnoj namijenjenosti nezahtjevnoj publici kojoj će fabula, ma koliko u biti bila porozna, biti zanimljiva iz pukog poigravanja fantasy motivima. Tako su i filmovi igrajući na sigurnu kartu što vjernijeg ekraniziranja predloška, bili osuđeni na financijski uspjeh i neinventivnost.

Zatočenik Azkabana vizualno je najdojmljiviji od tri Pottera, ali niti redatelj Cuaron, niti troje solidnih mladih glumaca pomognutih provjerenim imenima britanskog glumišta nisu mogli izvući film iz proturječne neuvjerljivost svijeta kojeg je zamislila J.K. Rowling. Na stranu s pohvalom na račun trećeg dijela filma koji je, za razliku od književne tendencije debljanja priče o Potteru, kraći od prethodnika, ipak ostaje činjenica da se u njemu u prvih sat i pol ništa ne događa. Ponovno gledamo metloboj, upoznajemo nove profesore, gledamo sitne sukobe Dracoa Malfoya s junacima, Hagrida kao zbunjenog profesora ... I onda, nakon dugog uvoda u kojem u biti ništa novog ne doznajemo, uslijedi finalnih akcijskih pola sata koji u biti traju svega 15 minuta, jer je sljedećih 15 minuta ponavljanje, samo iz drugog kadra. Sama po sebi takva dramaturgija filma teško da može biti zadovoljavajuća, i ako joj još dodamo neuvjerljivo finale u kojem se finišira poput kenijskih dugoprugaša, rezultat je razočaravajući film.

A onda možemo nabrajati klasične potterovske neuvjerljivosti na koje smo se već navikli u prva dva dijela. Kome još može biti uvjerljivo da u svijetu čarobnjaka i čarolija uvijek troje djece uspijeva biti originalno i ravnopravno, ako ne i superiorno, iskusnijim i starijim kolegama, pogotovo ako u jednom kadru na satu ne uspijevaju u zadacima najjednostavnije vrste , a da bi, kada zatreba, briljirali. Zatim, korištenje motiva putovanja kroz vrijeme postalo je samo po sebi toliko otrcano da umara, a korišteno kao u Zatočeniku Azkabana nije samo neuvjerljivo, nego i iritantno. I naposljetku, prebacivanje krvoločnog negativca u ulogu pozitivca, kao i konstantni potterovski motiv profesora koji nije ono čim se prikazuje, dopizidilo je svakom normalnom. Usto, pomalo je teško shvatiti ulogu čuvara Azkabana, strašnih Dementora za koje se ispostavlja da su slijepi kao krtice i pouzdani kao alkoholičar na straži, koji niti uspijevaju sačuvati zatvorenika u zatvoru, niti ga uspijevaju spriječiti da uđe u Hogwarts, niti uspijevaju čuvati Hogwarts, a da skoro ne pobiju njegove nedužne stanare.

U konačnici od filma ostaje solidan, ali bez pretjerane osobnosti, redateljski potpis Alfonsa Cuarona koji bez dostojnog scenarija ne izvlači film iznad obrtničke razine, istina, izrazito komercijalno uspješne franšize.