Režija: Pedro Almodóvar

Hable con ella

Hable con ella

miro

10. 02. 2003.

ocjena:
godina: 2002.
trajanje: 112 min
uloge: Javier Cámara, Darío Grandinetti, Leonor Watling, Rosario Flores, Mariola Fuentes, Geraldine Chaplin, Pina Bausch, Malou Airaudo, Roberto Álvarez, Elena Anaya, Lola Dueńas, Adolfo Fernández, Ana Fernández, Chus Lampreave
žanr: Drama, komedija, romansa
scenario:  Pedro Almodóvar
režija: Pedro Almodóvar
Pomišljao sam kako da se vratim na stare staze novinarske slave. Prvo sam mislio da će to biti (jamačno) Nobelom nagrađena kolumna. Nakon toga sam se zanio mišlju da će to biti Pulitzerovom nagradom nagrađena novica, no kad sam pogledao film "Pričaj s njom" (Hable con ella), odmah sam se latio pera. Čovjek koji se bavio ženama u gotovo svim svojim filmovima ovaj se put latio dvojice muškaraca, pokazujući i da smo mi muški ipak bića samo Božjom intervencijom odvojena od žena i da je govor samo verbalna komunikacija, a da smo potpuno zanemarili onu neverbalnu. Puno dublju i ljepšu.
Hable con ella

Baš sam se rasplakao kao malo dijete. Ipak možda više kao posramljen muškarac, kraj moje još više posramljene djevojke. Pa kakva su to vremena došla da dečki plaču u kinu, sigurno je pomislila. Pa kakva su to vremena kad Pedro snima film o dva muškarca, koji igrom slučaja, sudbine, Boga ili više nebeske sila imaju djevojke koje su u komi. Dva glavna junaka su Benigno, (prekrasni, dirljivi i Holywoodskim glumcima totalno nedodirljivi Javier Cámara) te ozbiljni, hrabri Marco (Darío Grandinetti, kojeg bi svatko poželio za prijatelja). 


Njihovi životi isprepleću se u bolnici gdje svatko od njih na sebi svojstven način voli žene koje im ljubav ne uzvraćaju. Kako boli neuzvraćena ljubav, sjetit će se svi koji su prošli pubertet, a kako se u njoj može i uživati, shvatit će samo oni koji pogledaju ovaj film. Film je kao i svaki Pedrov film, oličen u sve boje svijeta i sve najljepše krajolike Španjolske, no to možemo zahvaliti i direktoru fotografije Javieru Aguirresarobeu, koji je čak i kliniku gdje naši junaci provode najviše vremena prikazao kao svijetlo i lijepo mjesto, a ne kao mjesto patnje, boli i umiranja. Zapravo, čak ni sa nesvijesnim i komatiziranim junakinjama, smrt se nigdje ne pojavljuje, jer je cijela priča zapravo oda ljubavi, a ona kako znamo jest život.


No, da vas ne poštedim svoga glumljenja filmskog kritičara, moram reći da film nije dosadan premda je ljubavni, i premda nema okušanog američkog recepta da on nju voli do sredine filma, onda zaokret do kraja filma, a onda ga opet voli u samom finišu filma. Nema čak ni španjolskog filmskog recepta divlje ljubavi nesretnih žena i macho muškaraca, a ni francuski način sa nježnim i povučenim ženama koje žive svoj bogati unutarnji svijet, ovdje ne prolazi. Nema čak ni Happy Enda, ali nema ni tragičnog završetka, već jednostavno nastavlja život dalje, kako to zapravo i funkcionira u životu. Pravo malo remek dijelo za zaljubljive muškarce kakvi smo Riječni Rak i ja, pa ako imate dečka/curu, za Valentinovo ga (nju) uzmite za ruku, odvedite ga (nju) u kino, platite mu (joj) kartu, isplačite se i ispričajte. Ako pak nemate dečka/curu, nije ni to kraj svijeta, u kino se za ovakav film može ići i sam.